Jezik vanzemaljaca Andromede

Opis

Treća objavljena knjiga i također “umjetni jezik” je “Jezik vanzemaljaca s Andromede” pod nazivom Malagu Veroy koju sam počeo pisati 20 godina nakon “bliskog susreta treće vrste” s njima u autobusu. Riječi koje sam prilagodio odnose se na planet Zemlju koji sam kanalizirao pokušavajući se prisjetiti ili uspostaviti astralni kontakt s njima. Prvo ću opisati susret. Bliski susret treće vrste u autobusu 1998.
Bliski susret treće vrste – incident tijekom noćne vožnje autobusom s bivšom maćehom prema Zadru, u 1 sat ujutro, 2. srpnja 1998., mjesto Jasenice kod Masleničkog mosta.

UPOZORENJE! Poštovano čitateljstvo, u ovom slučaju čitate stvarni istiniti životopis, ovo nije još jedna epizoda Dylan Doga i niste svratili u Cinestar! Tu večer maštao sam da idem u Afriku na Safari ne bi li čudne životinje vidio i govorio sam maćehi kad sam gledao kroz prozor autobusa uspoređujući grmove, drveća i žbunje s egzotičnim životinjama koje u ovom životu za tadašnje vrijeme još uvijek vidio nisam: “Sonja vidi lavovi, Sonja vidi žirafe, Sonja vidi slonovi, Sonja vidi nosorozi!”

To bijaše tako prvih nekoliko sati vožnje. Nakon prolaska onog velebitskog dijela prema Masleničkom mostu, mi smo sjedili na desnoj strani autobusa; to je bio starinski autobus s onim žutim gumiranim tapetama, nije bilo one gornje police za stvari, kroz prozor lijevo od mene prvo sam vidio dvije dvogrbe deve kako stoje i svijetle u mraku, najvjerojatnije figure ili plakati, iako ne znam što bi to služilo tamo, a koju minutu nakon s desne strane bijela kuća katnica, balkon s mramornim stubovima od kojih se sastojala ta ograda, na balkon kroz svjetlosnu izmaglicu izlazi zeleni frogy humanoid, ja upirem prstom i vičem: “Sonja, kakav li je ono svemirac?”, Sonja ne sluša.

Par minuta poslije doista se dogodio safari. Naime, one žute tapete iznad prozora počele su bubriti i pucati, a iz njih izlaziti zelene romboidne glave s licem u obliku kruške, onako neka gusta svijetlozelena boja, žute okrugle oči s očnim zjenicama bez očnih kapaka, bez nosa i bez ušiju, sa zapečaćenom roza nasmiješenom usnom, prije bih rekao da je to roza pigmentacija u obliku nasmiješene usne, s malim kao udubljenjem, na crnim ljigavim vratovima koji su kao sluzavi, obujma tankih cijevi za kupatilo, ostatak tijela je u tom presijecanju prostora i ne vidi se, glasovanje nešto kao unjkavo njištanje zatvorenih usta.
Bilo je njih više. Pitao sam Sonju što je to upirući prstićem, a Sonja da mi zamaže doživljaj odgovorila je: “Sjene, to je samo od velikog mraka pa su naše sjene tako izbile napolje”, a mene još više čudi kako sjene preuzimaju takav oblik i one imaju također svoju sjenu, a nedugo nakon toga da je starija gospođa s viklerskom frizurom koja je s malom djevojčicom plave kose sjedila na sjedalu ispred nas dobila s tom glavom šamar u glavu, na što je odmahnula rukom i rekla: “O moj Bože!”, a Sonja odmah kako je njoj sjena udarila u glavu.

Kasnije, kad smo već izlazili iz autobusa, kad je stigao u Zadar, oni su se počeli povlačiti prema unutra, a ja sam pitao Sonju mogu li se sjene podragati, a ona će mi na to samo da ja mogu njezinu, a ona svoju i lagala me da je zatvoren prozor da se kao ne može, a onda sama išla rukom po licu tog zelenoglavog neobičnika pipati.

Kako su reagirali putnici ostali? Koliko znam, nije bilo neke uznemirenosti ni vriske, a meni je to čak djelovalo normalno jer bio sam dijete od 5 godina, a logiku stvarnosti i nemogućeg naučio sam tek u osnovnoj školi.

Sa 17 godina počeo sam si to osvještavati, slikajući ih, izrađujući njihove skulpture i pokušavajući sam sebi objasniti što se dogodilo i tada sam shvatio koliko ljudska bića jako malo znaju i koliko je u suštini ljudska znanost ograničena.

Motiviran time, počeo sam sastavljati kanalizirajući ga kroz poseban oblik meditacije, taj jezik koji sam nazvao Malagū Vērōy ili Jezik vanzemaljaca Andromede.